Moja Dora je tada bila šesti razred i ja sam za nju često znala reći da je "dizelaš". ŠLČ je od nje napravila čudo. Nisam tada vjerovala, da od samog čitanja, što dva puta tjedno smo je vozili može biti tolika promjena. Istina, Dora je dobila upravo ono što joj je bila odskočna daska.

Peti Kamp je iza nje, upamtila je Adrijanine riječi kako se služiti prstom u tekstu da se uspori, počela primjećivati kad brzo priča, pa se uspori. Nije to još 100% promjena, ali je postala svjesna, i to je već meni odlično.

Prvi susret je bio toliko inspirairajući za Hanu da se čitalo na sve strane. Tehnike su se usvajale iz sata u sat a dijete nije bilo zamarano da ide učenje nego na zabavna druženja čitanja. Prepozitivan šok doprinosa ŠLČ u svakodnevnom životu, uslijedio je dobrovoljnim čitanjem na nedeljnoj misi pred mnoštvom nepoznatih. U školi je korak po korak sve išlo lakše, a dok smo došli i od radijskih emisija koje je ŠLČ organizirala, već je cijeli svijet bio naš.